Basics
Oko 30 milijuna osoba u Europskoj uniji boluje od rijetkih bolesti. EU definira rijetku bolest kao onu od koje obolijeva manje od jedne na svakih 2 000 osoba. Budući da je očekivana prodaja lijekova za liječenje rijetkih bolesti slaba, poticaji farmaceutskim kompanijama za razvoj novih terapija za dijagnosticiranje i liječenje takvih poremećaja neznatni su. Godine 1999. Europska unija jednoglasno je donijela Pravilnik o lijekovima i medicinskim proizvodima za rijetke bolesti, kojim se odobravaju financijski poticaji za razvoj terapija za rijetke bolesti. Lijekovi za rijetke bolesti lijekovi su razvijeni za dijagnosticiranje i liječenje rijetkih bolesti. U današnjem sustavu lijekovi kandidati dobivaju status lijeka za rijetke bolesti i odobrenje za stavljanje u promet putem centraliziranog europskog postupka. Dostupnost i nadoknada troškova ostaju u nadležnosti nacionalne države. Premda lijekovi za rijetke bolesti mogu poboljšati zdravstveno stanje milijuna osoba, visoki troškovi njihova razvoja, malo tržište i ekskluzivnost stavljanja u promet znače da su pacijentima i sustavima zdravstvene skrbi najčešće vrlo skupi.
Slučaj lijekova za rijetke bolesti otvara važna pitanja.
• Kako je moguće propisati ograničenje za cijenu ljudskog života?
• Kako se terapije za rijetke bolesti mogu pravilno ocjenjivati?
• Je li pravedno da se pojedincima s rijetkom bolešću omogućuje trošenje više novca po jedinici zdravstvenog dobitka nego pacijentima sa sličnim zdravstvenim problemima koji proizlaze iz učestalijih bolesti?
• Bi li tvrtke koje proizvode lijekove za rijetke bolesti trebale zadržati sve svoje sadašnje pogodnosti?
Info cards
- tržišna ekskluzivnost tijekom desetogodišnjeg razdoblja od trenutka odobrenja (nijedan konkurentski proizvod ne smije se odobriti tijekom tih deset godina, osim ako nije dokazana njegova bolja kvaliteta)
- financijski poticaji (smanjenje naknada, besplatno savjetovanje o razvojnim strategijama)
- prioritet istraživačkim programima EU-a
- nacionalni poticaji u državama članicama (smanjenje poreza)
Tijekom razdoblja od 2000. do 2009. Odbor za lijekove i medicinske proizvode za rijetke bolesti zaprimio je 873 zahtjeva za dodjelu statusa lijeka za rijetke bolesti. Pozitivno mišljenje dobilo je 598 lijekova. Šezdeset ih je dobilo odobrenje za stavljanje u promet (službeno odobrenje za upotrebu). Rijetkih bolesti ima 7000, a kod većine nema učinka nekog specifičnog lijeka.
Ključni čimbenik koji određuje dostupnost lijeka za rijetke bolesti jest nadoknada troškova koju isplaćuju nacionalni sustavi zdravstvenog osiguranja. Godišnji troškovi takvih terapija (6.000 do 300.000 EUR) premašuje proračun prosječnih kućanstava.
Pravilnik o lijekovima za rijetke bolesti (od 1999.) nije donio samo više radnih mjesta u EU, nego i porast istraživanja i razvoja.
Poticaji na temelju postojećih propisa – tržišna ekskluzivnost, pomoć u protokolu itd. – malim su tvrtkama omogućili razvoj novih lijekova. Jedna trećina proizvođača lijekova za rijetke bolesti novoosnovane su tvrtke.
Nacionalna ili regionalna tijela vlasti odlučit će o procjeni terapijske vrijednosti lijeka, o tome hoće li ga dodati na listu lijekova fonda za zdravstveno osiguranje, o njegovoj cijeni i o njegovoj dostupnosti u bolnicama.
Proizvodnja lijekova za rijetke bolesti često je skupa, a po definiciji takvi lijekovi koriste samo malom broju pacijenata, pa je njihova cijena često vrlo visoka kako bi nadoknadila troškove proizvođaču.
Nacionalni institut za zdravstvo i kliničku izvrsnost predlaže da sustav zdravstvene skrbi plaća premijske cijene za lijekove za rijetke bolesti na temelju: težine bolesti, dokaza o zdravstvenom dobitku, procjene o opasnosti po život koju predstavlja bolesti Ti se kriteriji razlikuju u Europi.
Istraživanje provedeno na uzorku oboljelih od hemofilije (rijetke bolesti) u Nizozemskoj pokazalo je da su liječeni pacijenti 2001. godine radili 17 godina dulje nego 1972. godine. Trošak hospitalizacije u slučajevima gdje je liječenje uskraćeno može dostići iznos od 100.000 eura godišnje.
Neke tvrtke ne stavljaju svoje odobrene proizvode u promet u svim državama članicama zbog ograničenja u cijenama (npr. različitih poreznih propisa) i nadoknadama (odgode u nekim državama) te malog povrata ulaganja koji tvrtka ostvaruje.
Trošak lijekova za rijetke bolesti danas nije ključno pitanje za države članice (jer čine jedan posto ili manje od ukupnog proračuna za lijekove većine država).
Troškovi razvoja lijekova za rijetke bolesti znatni su iako su nešto niži od ukupnih troškova masovno korištenih lijekova (klinički razvojni programi uključuju manji broj pacijenata).
Dvije trećine rijetkih bolesti ozbiljne su, kronične i često opasne po život. Svojstva uključuju ranu pojavu, kronične bolove, motoričke ili intelektualne nedostatke i ranu smrtnost u većini slučajeva. Razvijanje terapija za sve rijetke bolesti realna je i još uvijek neispunjena potreba.
U Velikoj Britaniji na svakih 30 000 funti potrošenih na recepte za lijek za rijetku bolest korist za pacijente mora biti jednaka jednoj godini kvalitetnog života jednog pacijenta. I druge države nadoknađuju troškove lijeka na temelju te metode, ali imaju drukčije pragove.
Budući da nema mnogo pacijenata, u mnogim slučajevima razvijanja lijekova za rijetke bolesti ne postoji "druga prilika" za obavljanje dodatnog kliničkog ispitivanja ako se raspoloživi podaci pokažu nedovoljnima.
U nekim državama dio licenciranih lijekova za rijetke bolesti nikada ne stiže do pacijenata jer su preskupi.
Trošak vezan uz neke lijekove za rijetke bolesti može iznositi i 500.000 eura godišnje po pacijentu te uključivati doživotno liječenje.
U obitelji koja ima dijete s rijetkom bolešću jedan od roditelja često prestaje raditi ili značajno smanjuje opseg rada. Zbog toga uz porast troškova dolazi i do smanjenja prihoda.
Postojeći propisi Europske unije prepuštaju državama članicama praktičnu provedbu u vezi s lijekovima za rijetke bolesti, što posljedično dovodi do neusklađenosti čak i unutar jedne države. Ovisno o mjestu prebivališta, neki građani Europske unije mogu imati pristup određenom lijeku, a drugi ne.
Zakonski rok za stavljanje medicinskih proizvoda na tržište Europske unije po davanju odobrenja za stavljanje u promet iznosi 180 dana. Prosječan rok, međutim, trenutačno iznosi 189 dana, a u nekim državama članicama i do 700 dana.
Proces od otkrića nove molekule do stavljanja lijeka za rijetku bolest u promet za tvrtku dugotrajan je (prosječno 10 godina), skup (desetine milijuna eura) i vrlo neizvjestan (među deset ispitanih molekula samo jedna može imati terapijsko djelovanje).
Istraživanja rijetkih bolesti od temeljne su važnosti za identifikaciju većine ljudskih gena identificiranih dosad te za četvrtinu inovativnih medicinskih proizvoda koji su dobili odobrenje za stavljanje u promet u Europskoj uniji
Budući da su i stručnjaci za rijetke bolesti također rijetki, odobrenje lijekova za rijetke bolesti gotovo se uvijek odvija na europskoj razini da bi se ostvarila korist od najveće dostupne stručnosti.
Postupak dobivanja odobrenja za stavljanje u promet mora biti kraći od 210 dana.
Katkad se za neke lijekova za rijetke bolesti naposljetku pokazuje da su blagotvorni za uobičajene poremećaje (epoetin alfa, prvotno odobren za liječenje anemije, danas se koristi u pacijenata koji primaju kemoterapiju).
Odluka o odobrenju proizvoda temelji se na uravnoteženju njegove učinkovitosti, rizika i kvalitete. Ako je lijek vrlo učinkoviti, ali i potencijalno opasan, zahtjev za stavljanjem u promet može biti odbijen. Odobrenje za stavljanje u promet ne temelji se na ekonomskim pokazateljima.
Odluka o nadoknadi troškova odgovor je na sljedeće pitanje: može li si društvo priuštiti financiranje te terapije? Isplati li se? Odluka o nadoknadi troškova temelji se na ekonomskim pokazateljima.
Issue cards
Kako održati niske troškove i staviti lijekove na raspolaganje pacijentima, a ujedno tvrtkama davati poticaje za istraživanje i proizvoditi više kvalitetnijih lijekova za rijetke bolesti?
Nisu li kolektivni izbori i pojedinačne želje u suprotnosti? Je li pošteno potrošiti velika sredstva na vrlo malo ljudi? Postoji li moralna obveza društva da ostane uz pojedinca?
Samo sustav zdravstvene skrbi? Dijeli li se odgovornost s pacijentom? Ili odgovornost u slučaju da proizvod nije tako učinkovit kako se u početku smatralo treba dijeliti s nositeljem odobrenja za stavljanje u promet?
Da li bi oboljeli od rijetkih bolesti trebali imati pravo na istu kvalitetu liječenja kao i ostali pacijenti?
Na razini Europske unije postoje posebne mjere za podršku istraživanju i razvoju lijekova za rijetke bolesti. Bi li sličan status trebalo dati odlučivanju o raspodjeli sredstava za nadoknadu troškova na nacionalnoj razini?
Europska unija tvrdi da bi svi pacijenti trebali imati jednak pristup kvalitetnoj skrbi. Ako namjeravamo maksimizirati zdravstvene koristi, ne bi li isplativost lijekova za rijetke bolesti trebala biti jednaka kao i isplativost ostalih tehnologija?
Riječ je o pokušaju pomaganja osobi u opasnosti bez obzira na troškove. Hoćemo li primijeniti to pravilo i pri spašavanju života osobe s rijetkom i po život opasnom bolešću?
Kada pacijent s rijetkom bolešću prima lijek za rijetke bolesti, razmislite o novcu koji država ušteđuje zahvaljujući manjem broju dana bolničke skrbi, izostanku troškova vezanih uz invaliditet, smanjenju broju izgubljenih pacijentovih radnih dana i povratu poreza od dobiti koju ostvaruje industrija.
Predviđa se da će u sljedećih deset godina na tržište izaći malo dodatnih lijekova. Prognoze uključuju 85 do 105 dodatnih lijekova, ovisno o brzini njihova otkrivanja, vremenu potrebnom za razvoj te uspjehu u postupku ishođenja odobrenja za stavljanje u promet.
Većina sustava zdravstvene skrbi u Europi temelji se na načelu solidarnosti: bogatiji dijele teret liječenja uplaćujući veće iznose za zdravstveno osiguranje. Ne bi li se to načelo moglo primijeniti i na liječenje lijekovima za rijetke i po život opasne bolesti?
Da bi sustav zdravstvene skrbi nadoknadio trošak, lijek treba biti siguran i djelotvoran, a javna sredstva trebala bi se trošiti na isplativ način. Treba li od lijekova za rijetke bolesti očekivati da će ostvariti prodaju dovoljnu za povrat troškova ili bi ih trebalo centralno subvencionirati?
Među državama članicama postoje velike razlike. U nekim državama bolnički se lijekovi za rijetke bolesti financiraju na razini lokalnih bolnica bez jamstva da će stići do pacijenata.
Ako lijek nije isplativ, može li financiranje takvog lijeka biti opravdano ako javnost želi odustati od dijela ukupnog zdravstvenog dobitka koji stvara sustav zdravstvene skrbi?
Pri odlučivanju o etičkim dilemama taj pristup pokušava "donijeti najveću moguću korist najvećem broju ljudi". Je li ulaganje golemih sredstava u liječenje rijetkih bolesti suprotno tom načelu?
Članak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima štiti pravo svake osobe na život.
Klinički dokazi o ultralijekovima za rijetke bolesti često se temeljena kratkoročnim rezultatima, a ne na dugoročnoj djelotvornosti, a odnos između njih nije potpuno dokazan. Kako se u tom slučaju može dokazati korisnost tih lijekova?
Središnji mehanizmi za ocjenu lijekova potaknut će stvaranje lijekova koji koriste pacijentima, omogućiti rani pristup lijekovima, dopustiti izbor i omogućiti učinkovitu zdravstvenu skrb.
Čak i kada lijekovi postoje, može se dogoditi da još uvijek nisu dostupni pacijentima. Stavljanje tih lijekova na raspolaganje često slijedi tek nakon političkog pritiska, pravnih postupaka i upornog zagovaranja. Što se događa s pacijentima koji su previše bolesni da bi se borili?
U društvu kao što je naše, u kojemu ograničena sredstva ne mogu zadovoljiti sve potrebe, ne znači li da novac potrošen na jednu uslugu ne može biti potrošen na neku drugu?
U nekih pacijenata usluge kućne njege mogu imati veći utjecaj na kvalitetu života nego da se taj iznos troši na lijekove za rijetke bolesti. Hoćemo li to proglasiti važnijim prioritetom?
Terapije koje mijenjaju kliničku sliku bolesti, za razliku od najkvalitetnije pomoćne skrbi, pružaju mogućnost stjecanja znanja, što može dovesti do pronalaska lijeka ili sprječavanja pogoršanja bolesti
Za većinu rijetkih bolesti ne postoje posebna odobrena liječenja. Mnoge se liječe primjenom lijekova za druge indikacije, tj. proizvodima namijenjenim liječenju drugih bolesti. Zdravstveno osiguranje često odbija pokriti troškove primjene lijekova za druge indikacije jer ne postoji odobrenje za njihovu upotrebu.
Razmislite kako je tržišna ekskluzivnost možda onemogućila izlazak potencijalnih lijekova i tvrtki s konkurentnim cijenama na tržište...
Proizvođači lijekova mogu primijeniti strategiju "rezanja bolesti na kriške" na bilo koji način koji odaberu da bi ishodili dodjelu statusa lijeka za rijetke bolesti za lijekove koji imaju veliko tržište.
U duhu solidarnosti među državama članicama o trošku lijeka trebalo bi odlučivati prema financijskim mogućnostima svake države. Viša cijena u bogatijim državama omogućila bi povoljnije cijene u manje bogatim državama, kako se postupa u slučaju lijekova protiv AIDS-a.
Story cards
Policies
Budući da su resursi ograničeni, ograničena je i potrošnja pa se nadoknaditi može samo trošak isplativih lijekova koji pogoduju većem broju bolesnika. Ako kupac lijeka mora odabrati hoće li lijekom A liječiti deset bolesnika ili će lijekom B za rijetku bolest liječiti jednog bolesnika, odabir uvijek mora biti liječenje deset bolesnika lijekom A
Nadoknaditi treba trošak samo za isplative lijekove, no lijekovima za rijetke bolesti potrebno je pristupiti drugačije nego lijekovima za česte bolesti. Ako se sumnja u isplativost lijeka za rijetke bolesti, trošak lijeka može se nadoknaditi u iznimnim slučajevima.
Postupiti kao u stajalištu 2, no ako se sumnja u isplativost lijeka za rijetke bolesti, potrebno je vjerovati bolesniku, a trošak lijeka treba se nadoknaditi sistematski
Zdravlje je prioritet europskih građana. Kao što ne ograničavaju napori pri spašavanju ljudi nakon neke nesreće, ne bi se smio ograničavati ni trud pri spašavanju bolesnika koji pate od rijetkih bolesti. Isplativost ne bi smjela biti čimbenik prilikom odlučivanju o naknadi troškova.



FUND is a project funded by the European Commission (