Basics
Jedna je od najvećih briga pacijenata traženje liječenja na najbrži, najučinkovitiji i najsigurniji mogući način. Da bi to postigli, mnogi europski građani moraju potražiti zdravstvenu skrb izvan svoje države u drugim državama članicama iz slijedećih razloga: radi toga što je zdravstvena skrb u njima bolja, zbog toga što žive u pograničnim područjima gdje je najbliža odgovarajuća ustanova smještena u drugoj državi, pa čak i zato što se liječenje koje im je potrebno ne pruža u njihovoj zemlji zbog nedostatka stručnih znanja (što je česta pojava u slučajevima rijetkih bolesti) ili iz etičkih razloga.
Pokretljivost pacijenata otvara nekoliko pitanja:
- Tko bi i kada trebao plaćati prekograničnu zdravstvenu skrb?
- Na koji način se pacijenti mogu informirati o mjestima gdje je dostupno najbolje liječenje?
- Trebaju li pacijenti pribaviti odobrenje sustava zdravstvene skrbi matične zemlje prije liječenja u inozemstvu?
- Što se događa kad pacijenti trebaju transplantaciju organa? Tko dobiva prvenstvo na listama čekanja?
- Tko plaća troškove putovanja pacijenta i pratnje, troškove daljnjeg liječenja i potrebnih lijekova?
Europska komisija nedavno je predložila smjernice za prekograničnu zdravstvenu skrb kojom se pokušavaju urediti neka od tih pitanja. Smjernice se odnose na pružanje podrške prekogranične zdravstvene skrbi, osobito u slučaju rijetkih bolesti i liječenja za koja nema drugog izbora, a i na jačanje telemedicine putem mreža stručnih centara i usklađenih alata elektronskog zdravstva. Donošenje jedinstvenog zakona koji vrijedi za sve pacijente u svim medicinskim slučajevima u svim državama članicama EU složeno je i teško. Postavlja se pitanje – kako će Europa uspjeti osigurati jednaku dostupnost i kvalitetu liječenja svim svojim građanima?
Info cards
Prava na zdravstvenu skrb priznata su u Povelji Europske unije o temeljnim pravima. Prema Sudu Europske Unije, slobodno kretanje odnosi se na zdravstvene usluge, bez obzira na organizaciju i financiranje na nacionalnoj razini.
Daje pravo osobi kojoj je potrebno liječenje tijekom boravka u drugoj državi članici na iste usluge za koje je zdravstveno osiguran u matičnoj državi. Troškovi liječenja bolesti ili ozljede prije puta ili troškovi privatne zdravstvene skrbi nisu pokriveni.
To je pružanje zdravstvenih usluga pacijentu iz jedne države članice u drugoj državi članici. Takve usluge mogu uključivati izravne usluge, npr. osobne konzultacije, ili usluge na daljinu, npr. telemedicinu.
Pacijent koji radi liječničke skrbi (dijagnoze, liječenja itd.) odlazi davatelju usluga zdravstvene skrbi u drugu državu članicu izvan one u kojoj ima prebivalište.
Pravobranitelj/pravobraniteljica prima pritužbe bilo kojeg građanina ili pravne osobe iz EU u vezi s neprimjerenim obavljanjem aktivnosti u ustanovama ili službenim tijelima Unije. Njemu ili njoj građani mogu uputiti pritužbe vezane uz zdravstvenu skrb (npr. pristup prekograničnoj skrbi).
Premda su za zdravstvene usluge ponajprije odgovorne države članice, one moraju poštivati odredbe prava Unije, osobito u vezi s unutarnjim tržištem koje omogućuje slobodno kretanje roba, usluga, osoba i kapitala unutar EU.
U svibnju 2007. rezultati ankete Eurobarometra pokazali su da 54% europskih građana želi putovati u drugu državu EU radi liječenja.
U pograničnim područjima građanima najbliža bolnica obično se nalazi u susjednoj državi članici. Jedna trećina stanovništva EU živi u pograničnim područjima.
Nadoknada u matičnoj državi pacijenata obično je niža od troška liječenja u inozemstvu. Razliku plaća pacijent.
Eurobarometrova anketa pokazala je da 30% građana EU uopće nije upoznato s mogućnošću dobivanja zdravstvene skrbi izvan vlastite zemlje.
Za 91% ispitanika razlog je nemogućnost liječenja u vlastitoj zemlji, a za 78% razlog je bolja kvaliteta liječenja u inozemstvu. 69% posto ispitanika putovalo bi na liječenje ako bi liječio ugledan specijalist, 64% da bi skratilo čekanje na liječenje, a 48% radi jeftinijeg liječenja.
Prema važećim zakonima Europske unije, ako država članica svojim građanima ne priznaje pravo na liječenje, u slučaju liječenja u inozemstvu pacijenti ne mogu dobiti nadoknadu troškova.
Prema anketi koju je provela Europska organizacija za rijetke bolesti na uzorku od 6 000 pacijenata, 1,8% njih potražilo je zdravstvenu skrb preko granice. Ako je taj uzorak reprezentativan za procijenjenih 30 milijuna pacijenata s rijetkim bolestima u Europi, potreba za prekograničnom zdravstvenom skrbi je vrlo velika.
- Pacijenti trebaju dobiti nadoknadu za troškove na koje imaju pravo u matičnoj državi
- Plaćanje unaprijed
- Nadoknada u iznosu koji bi im bio nadoknađen da su primali terapiju u matičnoj državi
- plaćaju dodatne troškove
- nema financijske prednosti
Poboljšavaju pristup kvalitetnoj skrbi okupljanjem stručnjaka za kontrolu i liječenje neke rijetke bolesti ili skupine rijetkih bolesti. Budući da ne mogu postojati i ne postoje za svaku rijetku bolest u svakoj zemlji, pacijenti moraju putovati u prekogranične centre.
Pedeset i šest tisuća pacijenata u Europskoj uniji trenutno čeka donatora organa. Čekajući transplantaciju svakoga dana umire dvanaest osoba. Stope donacije organa kreću se u rasponu od 34,6 donatora na milijun stanovnika u Španjolskoj do 6 u Grčkoj i 0,5 u Rumunjskoj.
Prekogranična pokretljivost iznosi 1% (10 milijardi eura) od ukupne potrošnje na javno zdravstvo u EU-27 (1000 milijardi eura).
U Europi ne postoji zajednički sustav opskrbe lijekovima i nadoknada troškova lijekova. Dostupnost lijekova u Europi razlikuje se, a u nekim državama dolazi do nestašica. To osobito vrijedi za tzv. lijekove siročad, kojima se liječe rijetke bolesti.
Za brojne aspekte zdravstvene skrbi ne postoje minimalni europski standardi, a razlike u načinu na koji nacionalni zdravstveni sustavi osiguravaju kvalitetu su velike. Pružanje zdravstvene skrbi u nacionalnoj je nadležnosti.
Trošak potrebnih prijevoda za liječenje u inozemstvu i priznavanje liječničkih recepata nije dovoljno definiran postojećim zakonodavstvom Europske unije.
Kao i kvaliteta, cijena zdravstvenih usluga može se znatno razlikovati od jedne do druge države članice.
Države članice imaju različite definicije medicinske, psihološke, sestrinske i socijalne skrbi, pa čak i "nužnog liječenja".
Svaka praksa zdravstvene skrbi podržana elektroničkim postupanjem i komunikacijom, uključujući informacijske mreže, elektronske zdravstvene kartone, usluge telemedicine, portale i ostale alate utemeljene na informacijsko-komunikacijskoj tehnologiji, koja pridonosi prevenciji, dijagnostici, liječenju i praćenju bolesti.
Svake godine obavlja se 20 000 do 25 000 prekograničnih tretmana neplodnosti. Trenutačno postoje tisuće žena koje u inozemstvu traže pomoć pri začeću.
Riječ je o fizičkom ili virtualnom umrežavanju znanja i stručnosti u nacionalnim stručnim centrima u Europi. Njihov je cilj unaprjeđenje kvalitete skrbi za rijetku bolest ili skupinu rijetkih bolesti i upravljanja tom skrbi.
Issue cards
Pomoću telemedicine pacijent može dobiti usluge zdravstvene skrbi iz inozemstva, a da ni pacijent ni liječnik ne napuštaju svoju državu (npr. dijagnoza fizičkih nedostataka koji postoje u trenutku rođenja moguća je razmjenom fotografija i simptoma između liječnika u različitim državama).
Premda je svrha zdravstvene skrbi korist pacijenata, katkad pacijenti trpe štetu uzrokovanu pogreškama. Tko je odgovoran u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi? Tko isplaćuje naknade štete pacijentima? Čiji će se propisi o odgovornosti za pogreške primjeniti?
Ako žena može potražiti terapiju za neplodnost samo izvan svoje države (zbog različitih dobnih ograničenja), tko odlučuje ima li pravo na nadoknadu troškova? Čija se etička pravila primjenjuju?
Zbog različitosti propisa u različitim državama pacijenti se pri traženju prekogranične zdravstvene skrbi susreću s problemima. Primjerice, pravni status liječenja matičnim stanicama razlikuje se diljem Europe.
Postupak ishođenja prethodnog odobrenja u slučaju potrebe za prekograničnom zdravstvenom skrbi često je složen, dugotrajan i proizvoljan, osobito u slučajevima rijetkih bolesti koje mnogi zdravstveni djelatnici i službena tijela ne poznaju te su stoga marginalizirane u sustavima zdravstvene skrbi.
Pacijenti s rijetkim bolestima često nisu dovoljno samostalni da mogu putovati bez pratnje. Pored troška zdravstvene skrbi, ukupnim troškovima treba dodati i putne troškove za dvije osobe i gubitak prihoda tijekom izbivanja.
Bez obzira na pravila o prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, pacijentima s rijetkim bolestima moraju se nadoknaditi troškovi liječenja u inozemstvu, čak i ako to u njihovoj matičnoj zemlji nije predviđeno bez prethodnog odobrenja.
U klasičnim sustavima zdravstvene skrbi osmišljenima za uobičajene bolesti pacijenti s rijetkim bolestima često su marginalizirani. Putem stručnih centara moguće je preustrojiti sustav koji upravlja čestim bolestima.
Kako se pacijentima s rijetkim bolestima mogu nadoknaditi troškovi na razini matične države ako sustav u toj državi ne uključuje ili ne uzima u obzir tu bolest i njeno liječenje?
Tko je odgovoran za pružanje informacija o liječenju građanima koji razmatraju mogućnost traženja zdravstvene skrbi u drugoj državi? Europska unija? Države članice? Zdravstveni djelatnici?
Nije li diskriminacija ako se pacijenti koji dolaze iz druge države EU ne liječe jednako kao i državljane države u kojoj se neka bolest liječi?
U trenutačnom sustavu pacijenti iz drugih država članica stavljaju se na liste čekanja za liječenje na istoj osnovi. Je li pravedno da domaći pacijenti moraju čekati u redu s pacijentima iz inozemstva?
Putovanje na liječenje pacijenti često doživljaju neugodnim (anketa u Finskoj pokazala je da 90% starijih pacijenata odbija uputnice čak i unutar Finske, premda bi to značilo kraće čekanje).
Pružatelji zdravstvene skrbi danas nisu obvezni primiti pacijente iz inozemstva na planirano liječenje ako bi to ugrozilo njihove kapacitete liječenja (nedostatak lijekova itd.) ili medicinsku stručnost u vlastitoj zemlji
Trenutačno važeća europska direktiva predstavlja okvir za bogatije i dobro informirane građane Europe jer se sve temelji na plaćanju unaprijed i naknadnoj nadoknadi troškova.
Pokretljivost pacijenata diljem Europe znači pokretljivost njihovih zdravstvenih kartona i sustav nadzora nad liječenjem i naknadnim praćenjem pacijenata.
Potpuno otvorenom sustavu na tržištu zdravstvene skrbi opiru se neke države članice s vrlo razvijenim i skupim sustavom zdravstvene skrbi jer se boje da bi to moglo prouzročiti snižavanje standarda.
Nije riječ samo o pravu na skrb, nego i o pravu na kvalitetnu skrb. Kako se standardi skrbi mogu postaviti, redovito pratiti i ocjenjivati? Čija je to zadaća?
Budući da postoji više od 6 000 rijetkih bolesti, svaka od država članica EU ne može razvijati skrb za svaki poremećaj. Pacijentima s rijetkim bolestima pristup specijalističkim medicinskim uslugama uz nadoknadu troškova ondje gdje se one pružaju besplatno mogao bi biti potrebniji nego drugim građanima Europske unije.
Unatoč centraliziranom postupku odobrenja lijekova za rijetke bolesti, nadoknada troškova i dostupnost razlikuju se unutar Europske unije. Kako osigurati nadoknadu troškova kada ljudi traže liječenje u inozemstvu koje nije pokriveno u njihovoj državi?
Prethodno odobrenje liječenja i liste čekanja mogu se primijeniti kao instrumenti planiranja proračuna zdravstvene skrbi kako bi se postiglo usmjerivanje i učinkovita kontrola kretanja pacijenata.
Jedan je od načina ograničavanja potrošnje na prekograničnu zdravstvenu skrb ograničenje nadoknade troškova samo na izvanbolničku skrb. Različiti zdravstveni sustavi diljem EU različito definiraju bolničku i izvanbolničku skrb, uslijed čega standardni postupci nadoknađivanja postaju složeniji.
Postupci ishođenja odobrenja od sustava zdravstvene skrbi za prekograničnu zdravstvenu skrb često su dugotrajni. Posljedice za pacijente obuhvaćaju povećani psihološki pritisak, kao i negativne medicinske posljedice, čak i rizik od smrti.
Bi li liječenje koje je u državi prebivališta pacijentu ograničeno iz etičkih razloga (kao što je genetičko ispitivanje) takvim građanima trebalo biti jednako ograničeno i u ostalim državama članicama?
Trenutačno postoje brojni bilateralni sporazumi o prekograničnoj zdravstvenoj suradnji. Nametanje iste strukture za svu+ prekograničnu zdravstvenu skrb putem direktive može ograničiti prekogranične aktivnosti koje su trenutačno pacijentima vrlo korisne...
Elektronsko zdravstvo još uvijek nije široko priznato u cijelom sektoru zdravstvene skrbi kao značajan dio temeljnih zdravstvenih politika, strategija i usluga.
Story cards
Policies
Prekogranična zdravstvena skrb dostupna je svim pacijentima bez potrebe za odobrenjem. Država nadoknađuje troškove liječenja, putne troškove i troškove pratnje izravno i unaprijed. Nema ulaganja u elektronsko zdravstvo.
Prekogranična zdravstvena skrb dostupna je svim pacijentima, ali je potrebno odobrenje od države. Država nadoknađuje trošak liječenja i putne troškove samo za pacijenta. Nema ulaganja u elektronsko zdravstvo.
3) Prekogranična zdravstvena skrb moguća je za pacijente jedino ako nije dostupno liječenje u njihovoj državi prebivališta. Nadoknađuju se samo izravni troškovi liječenja. Nije potrebno prethodno odobrenje. Država dio sredstava ulaže u inicijative elektronskog zdravstva.
4) Prekogranična zdravstvena skrb svedena je na najmanju moguću mjeru. Za posebne slučajeve potrebno je odobrenje države, a naknadno se nadoknađuju samo izravni troškovi liječenja, i to naknadno. Ako liječenje nije odobreno (iz etičkih razloga) u matičnoj državi, troškovi liječenja u inozemstvu ne nadoknađuju se. Država smatra elektronsko zdravstvo ključnim prioritetom radi smanjivanja prekogranične zdravstvene skrbi na najmanju moguću mjeru.
FUND is a project funded by the European Commission (